„Vidite li, momci, ono brdo tamo…?“
Pokazujući na susjedno brdo, udaljeno nekih 500 metara vazdušne linije, Slobodan Dragojević nas, sa sinom Mlađenom, dočekuje u selu Donji Pervan, nadomak Banja Luke.
„Otamo sam, kao dijete svako jutro od tetke zajmao frtalj mlijeka… Kada sam malo odskočio, sakupljao sam šljive na dnevnicu kako bih ćaći pomogao da nam kupi prvu kravu. Bila je to buša od 250 kila. Komšije su nam govorile da smo kupili kravu bez glave…“
Ovako počinje Slobodanova, ali i mnoge druge priče velikih domaćina. Danas je Slobodan čovjek u zlatnim godinama, koji je brigu o domaćinstvu prepustio sinu Mlađenu. Inače, Dragojevići se bave tovom goveda. Sa intenzivnom proizvodnjom su krenuli 70-ih godina prošlog vijeka, u vrijeme kada je bilo moguće, kako Slobodan kaže, za dan rada traktorom zaraditi za četiri nove traktorske gume, bure nafte i da pri tom čak ostane nešto para.
U najvećem razvoju, farma Dragojević je brojala i do 100 grla. Danas je taj broj manji i kreće se u rasponu od 40-50 grla. Na farmi su u najvećoj mjeri zastupljene tovne i kombinovane rase, kao što su šarole i simentalac. Goveda su smještena u urednim i profesionalno izgrađenim objektima, čiji su vanjski zidovi oslikani živopisnim detaljima.
„U najbolja vremena, od jednog prodanog bika mogao si kupiti 3-4 teleta, sada je taj odnos dosta nepovoljniji. Razlika u cijeni između bika i teleta je bila oko jedne marke“, kaže nam Slobodan. „Danas je ta razlika značajno veća. Telad se prodaju po cijeni od oko osam konvertibilnih maraka, dok su bikovi oko 3,80 maraka po kilogramu žive vage…“
Međutim, iako im prilike na tržištu ne idu na ruku, Slobodan i Mlađen ne odustaju od proizvodnje. Kako kažu, još uvijek se sa pravim ljudima može graditi uspješan posao. Hranu za goveda proizvode na čak 40 hektara zemljišta, pri čemu jedan dio površina iznajmljuju u Kozarcu. U pomenutom mjestu su pronašli poštene i pouzdane saradnike, sa kojima imaju odličnu saradnju.
Ona se bazira na uzajamnom pomaganju tokom organizacije i obavljanja poljoprivrednih radova. Svaka strana ima svoje zadatke i obaveze, pri čemu kolege iz Kozarca vrše obradu zemljišta i sjetvu, dok Dragojevići žanju i beru. Svako „radi“ svoju i zemlju onog drugog, i tako već godinama.
Kako svoje potrebe na farmi zadovoljavaju na površini od 20-30 hektara, ostatak hrane prodaju drugim proizvođačima i na taj način dopunjavaju kućni budžet.
Kada je u pitanju koncentrovana stočna hrana, Dragojevići koriste „Farmofit“ proizvode i to univerzalnu krmnu smješu, te premiks za tovnu junad. Ne kriju zadovoljstvo rezultatima u proizvodnji i ponosno pokazuju fotografije koje su im proslijedili zadovoljni kupci, a na kojima se jasno vidi veliki udio mesa u ukupnoj masi goveda. Pored toga, pomenuta saradnja im je veoma značajna i zbog mogućnosti zbirne nabavke stočne hrane, sjemena gajenih kultura i mineralnih đubriva po povoljnim uslovima.
„Svakoj proizvodnji se mora pristupiti ozbiljno“, nastavljaju priču Slobodan i Mlađen, „Nema prinosa i kvaliteta bez pravih sorti i đubrenja. Čak i kada su trave u pitanju. Mi sijemo travne smješe i redovno izvlačimo osoku na naše njive. Rezultati su vrhunski.“
Na kraju, ne odoljevamo pitati Dragojeviće o zanimljivim slikama na vanjskim zidovima objekata na farmi. Na jednoj slici je Slobodan na traktoru, u podnožju krajiških planina. Na drugoj je kombajn prikazan u jeku žetve, dok su na štalskim objektima naslikani reprezentativni primjerci goveda sa farme. Na jednom zidu pomoćne prostorije je prikazan kotao za rakiju, a u samom centru domaćinstva je oslikan prizor predivnog vodopada.
„Ovo je oslikavao jedan naš seoski slikar, samouki. Dok je oslikao ovaj kombajn, mogao je otići do Kanade i vratiti se!“, kroz smijeh nam govore Slobodan i Mlađen. „Kako su nam kuća i svi objekti pored puta, željeli smo da je pokraj njih lijepo proći, odmoriti oči. Na kraju, meni je ovo vrijednije od spomenika!“, srdačno nam i uz osmijeh poručuje na rastanku Slobodan.
