Prvi je dan kalendarske zime. Dok iz Lijevča prelazimo u Potkozarje, površine obradivih parcela se smanjuju, a šume pogušćavaju. Usputni cerovi zadržali su svoje ruho, dok je lišće sa ostalog drveća već odavno opalo, kao posljedica dugih sušnih perioda od ljetos. Tek po neka breza svojom bijelom korom razbija zlatni niz mnogobrojnih hrastova. Za čudo, jutro je vedro i bez magle, kako u ravnici tako i na brdu.
Krivudavi put nas dovodi u selo Cimiroti, u kojem živi i radi porodica Šinik. Već izdaleka vidimo kako je ulaz na farmu „blokiran“ i to sa Farmofit kamionom. U toku je redovna sedmična isporuka stočne hrane na farmu. Stajemo u stranu i posmatramo odlično uigrane jutarnje aktivnosti. Najstariji brat Zoran upravlja traktorom na kojem su montirane vile za istovar paleta sa hranom, dok srednji brat Njegoš i najmlađi Dimitrije ručnim paletarom uvoze jednu po jednu paletu u skladište. Veliki plugovi su na traktoru, a na njima još uvijek svježi tragovi oranice.
„Brzo ćemo mi!“ uzvikuju sva trojica gotovo u glas.
Farmerska priča ove porodice započinje kao i brojne druge u Potkozarju. Djed i baka su, kako nam kažu Šinici, nakon povratka iz logora i završetka Drugog svijetskog rata udarili temelje novog imanja, dok su naredne generacije radile intenzivno na proširenju i modernizaciji proizvodnje. Na početku se držalo tek nekoliko krava, dok je pravi razvoj farme Šinik krenuo od 2008. godine.
„Naša proizvodnja bazira se na mliječnom govedarstvu.“, započinje priču Zoran, dok mlađa braća pripremaju jutarnju zakusku, sada već u toploj prostoriji za druženje i odmor.
„Slobodno se poslužite. Ova kobasica je od divljači. Jedemo je već dvadeset dana i još nam nije bilo ništa!“, kroz smijeh dobacuje najmlađi Dimitrije.
„Na farmi praktikujemo slobodni sistem držanja krava, pri čemu je ukupan broj stoke na imanju oko 100 grla. Najviše je muznih krava, priplodnih junica, teladi i manji broj bikova u tovu.“, nastavlja priču Zoran.
Da bi prehranili pomenuta grla, Šinici obrađuju oko 100 hektara zemlje. U ukupnoj strukturi dominiraju soja i kukuruz, dok se ostatak raspoređuje na žita, livade i pašnjake. Junice borave u posebnom dijelu imanja, pri čemu imaju direktan izlaz na velike površine za ispašu. Dnevno se proizvede oko 500 litara mlijeka. Sva trojica su zaposlena na farmi, gdje sa majkom organizuju sve proizvodne i druge aktivnosti na imanju. U proizvodnji koriste Farmofit SUPER MK-33 dopunsku smješu, u koju dodaju vlastito proizvedene žitarice.
Na pitanje da li su se na farmi dešavale neke zanimljive situacije, srednji Njegoš kroz smijeh odgovara:
„Jednom smo varili bindere na velikoj nadstrešnici, pokraj suvog sijena. Izgoralo je samo dvije stotine bala. Srećom, nije bilo pokriveno, a okolo je bio beton. Sva šteta je bila u slami i sjenu.“
„Takođe, postoji legenda o velikim alkama koje su pronađene na brdu gdje je sagrađena seoska crkva.“, dodaje Zoran.
Zajedno zaključujemo kako se radi o predanju koje postoji u svim potkozarskim selima, a koja se nalaze na obroncima Kozare. Naime, vjeruje se kako su u davnim vremenima na vrhovima pomenute planine bila pristaništa za brodove, dok je na velikoj površini ovog dijela Balkana bilo Panonsko more.
„Ljudi, može li se živjeti od ovog posla?“, pitamo naše mlade domaćine na kraju posjete.
„Da je lako nije. Živjeti se može, ali ne i obogatiti. Ova godina je svim poljoprivrednicima bila jedna od najtežih. Na prvom mjestu zbog suše, ali i zbog poskupljenja svih repromaterijala koje koristimo u našoj proizvodnji. Međutim, idemo dalje. Naredna sezona se uveliko priprema. Samo u našem zaseoku živi i radi još 4-5 farmerskih porodica. Zajedno imamo preko 300 grla krupne stoke i bar 200 ovaca. Jedni drugima pomažemo, zajedno oremo, sijemo, skidamo i pravimo silažu. Borimo se.“, saopštavaju nam mladi farmeri na rastanku.
Dok se spuštamo sa brda prema ravnici, pored puta primjećujemo veliki broj parcela sa zdravo poniklim žitom, koje je posijano jesenas. Prepoznajemo domaćinstva naših kooperanata, pri čemu nas obuzima osjećaj sigurnosti. Tek ponekad naiđemo na obrano, još uvijek neobrađeno kukuruzište koje priziva svoje plugove. Do Nove godine će i na njima osvanuti preorica, a na njoj bar jedan pravi mraz u staroj godini. Na kraju, kod silaska u ravnicu srećemo i nekoliko njiva sa neobranim kukuruzom, koji nas podsjeća na veoma tešku proizvodnu sezonu koja je iza nas. Zaključujemo kako je domaćin oduvijek bio najstalnija kategorija u svakom društvu, koji bez obzira na sve suše, sve poplave i tržišne poremećaje nikada neće odustati od svoje jesenje brazde. Ova spoznaja u nama stvara neobičan mir, na pragu još jedne proizvodne sezone.
